Nastavljajući tematiku VI. knjige ciklusa Zvonki cedar ruski, Knjige naslijeđa, u Obredima ljubavi Vladimir Megre istražuje obrede iz vedskoga vremena, s naglaskom na obredima ljubavi, koji su bili sposobni sačuvati ljubav u obitelji. Ljubav uzdiže na razinu kozmičke supstancije i pridaje joj karakter pokretačke, organizirane snage koja ujedinjuje i donosi sklad u obitelji. Koliko god nevjerojatno zvučalo, to je ujedno i cilj njegove ‘Stranke naslijeđa’, koju tek treba osnovati i stvoriti uvjete da bi obitelji povratile energiju Ljubavi.

Ne bi li potkrijepio tvrdnje o vedskoj Rusiji, iznesene u prošlim knjigama, Vladimir Megre polazi tragovima predaka i vodi nas do arkaimske doline i južnouralskih stepa, u vrijeme otprije 4.000 godina, gdje su živjeli pripadnici drevne arijevske civilizacije. Arkaim, središte drevnih Arijevaca, prema mišljenju Anastazijinog djeda, bio je akademija, u koju su mudraci odlazili razmišljati. Upravo su mudraci bili zaslužni za čuvanje znanja o drevnoj obiteljskoj tradiciji i obreda koje su korigirali i prilagođavali duhu vremena.

U knjizi se provlači priča epskoga ugođaja o odnosu prema ljubavi jedne vedruske obitelji, obitelji Ljubomile i Radomira. Priča kulminira Anastazijinim vjenčanjem na kraju knjige, koja se, kao što kaže, vjenčala sama pred licem neba. Evo kako je taj završni prizor vjenčanja opisao Anastazijin pradjed:

„ – Uporna je ona, domišljata, pametna. Ne možeš joj se odmah suprotstaviti. Kao da joj nebesa uvijek povlađuju. Ona mijenja uzajamno djelovanje planeta. Znači li to da se žene tako sada mogu same vjenčati i zakonito rađati djecu? Treba shvatiti što je Anastazija izvršila, no ponajprije sve treba vratiti u prethodne zakone postojanja. Oni nisu samo tako oduvijek postojali. Ne bih li ih povratio, trebao bih se uvjerljivo suprotstaviti, ali ja nisam uspio. Ona je domišljata, pametna, ali ja … Eto, pronašao sam kako se suprotstaviti i poništiti obred.

Otac se iznenada naglo okrenuo pa pošao prema jezeru. Približili smo se jezeru. Ne izlazeći iz grmlja, gledali smo kako se nad jezerom nadvila neobična, jedva zamjetna svjetlost. Mogao se vidjeti odraz zvijezda u jezeru. Spuštale su se kao da padaju s neba. Naša je unuka sjedila sama na oborenome borovu drvetu. Na glavi je imala vijenac od cvijeća. Gledala je prema zemljanome skrovištu, gdje si ti spavao i tiho je pjevala.”