Amin Maalouf rođen je u Libanonu 1949. godine, u obitelji Ruchdija Maaloufa, učitelja, pisca i novinara. U Bejrutu je pohađao isusovačku školu, a nakon studija sociologije i ekonomije, Amin Maalouf nastavio je obiteljsku tradiciju i postao novinar. Radio je za vodeći bejrutski list An-Nahar i putovao je u Indiju, Bangladeš, Etiopiju, Somaliju, Keniju, Jemen, i Alžir, izvještavajući o ratovima i sukobima u tim zemljama. Kada su strahote rata zahvatile njegovu zemlju, 1977. godine, sa suprugom i troje djece odlazi u Francusku, gdje i danas živi. Nastavio je novinarski rad, pišući za Jeune Afrique i An-Nahar. Zakoračivši u književnost, pišući na francuskom i na arapskom jeziku, vrlo brzo postao je jedan od najpoznatijih i najčitanijih autora našega vremena. U svojim romanima na zanimljiv način povezuje povijesni dokument i socijalnu analizu s uznemirujućom magijom koja čitatelja pretvara u pohlepnog tragača u Maaloufovu muzeju, gdje će se pod naslagama stoljeća, svijetova i civilizacija susresti s vlastitom mučnom i veličanstvenom avanturom koja se zove BITI ČOVJEK.

Njegova prva knjiga Križari očima Arapa, 1983. godine, nagovijestila je zanimljiva autora koji je zaokupljen povijesnim temama, ali i susretom različitih svjetova i vjerskih fanatizama. Slijedile su knjige Lav Afrički, Stoljeće nakon Béatrice, Samarkand, Rocher de Tanios (Tanioska litica), koja mu je 1993. donijela i Goncourtovu nagradu. Njegove knjige prevedene su na dvadesetak jezika.

Poslije nezaboravnoga romana Lav Afrički, Amin Maalouf nakon dvanaest godina ponovno je u Hrvatskoj. U svojoj novoj knjizi U ime identiteta pisac nas u formi eseja vodi istim stazama ljudskih zanosa i stradanja, svjedočeći sada, ne životnim putom Lava Afričkoga već svojim osobnim iskustvom Libanonca i Francuza, što se sve krije iza naoko jasne i jednostavne riječi IDENTITET. Rođen na raskrižju mnogih tradicija, pisac crpi iz vlastitoga iskustva ali i iz povijesti, sadašnjosti i filozofije, pokazujući da je identitet otvoren pojam, pojam koji se može mijenjati i nije dan jednom zauvijek. Što nam sve mogu učiniti iluzije koje ga prate i instrumentalizacije koje se trajno događaju uz pojam identiteta? Što znači potreba za kolektivnom pripadnošću, bila ona vjerska ili nacionalna? Zašto ta želja, opravdana po sebi, često vodi prema strahu od drugoga i poricanju drugoga? Jesu li naša društva osuđena na nasilje zbog toga što svi ljudi nemaju isti jezik, istu vjeru ili istu boju kože?