Knjiga Stope u snijegu obilježena je već naslovnom sintagmom, određena naizgled onim što pripada neposrednoj književnoj povijesti (od moderne do današnjeg post-stanja) koje se zrcali kao tematski okvir pisanja i traga, znaka, kao upisivanje značenja u naizgled „autentičan“ prostor, prostor neizvjesnosti, bjeline i praznine. Neposredna prošlost, prostor pamćenja, ujedno je i autoričino istraživanje moguće kronologije, re-konstrukcije književnih praksi, praksi gdje odjednom ( i naizgled i čudno i zaboravljeno) iskrsava pismo koje nepopustljivo svjedoči o interesu za ono što je egzistencijalno, krucijalno i visinski obilježeno temom smrti.
Nada Topić, istodobno, s puno samopouzdanja kroči u prostor / prostore okrenutih, izokrenutih, izmještenih tragova i iznova ih dekonstruira, razgrađuje, ali jednako tako slaže i preslaguje. Čitamo tekstove pisane i mišljenje poliperspektivno i višeznačno : započinju kao vlastiti moto, složene u skoro jednoredne stihove i pokoju sintagmu. Ono što slijedi podsjeća na (ili to jest) zapis na putu do kratke priče, do prijelaznog i nepouzdanog oblika, između pjesme u prozi i dnevničke forme, koja se vrti oko vlastitog ja i mnogih drugih umreženih „ja“.

Miroslav Mićanović

Stope u snijegu, za razliku od konceptualno dosljedno izvedene knjige Bezbroj i druge jednine, u formalnom je smislu mnogo razvedenija, tekstovi u njoj pretežno su hibridnog karaktera, najčešće balansiraju na vibrirajućoj žici između poezije u prozi i proznog fragmenta, no poetički je opet vrlo detaljno, matematički razrađena do najmanjeg detalja, tvoreći strukturu autorskog glosarija, u kojem se preko pojmova dospijeva u kontekste, referentna mjesta, prožimanja između iskustva i znanja, književnosti i svakodnevice.

Branko Čegec