Andrija, šef željezničkoga kolodvora u Vinkovcima, popularne štajge, svakodnevno balansira između dvije pustoši, one na željeznici, ali i one u vlastitoj kući. On je dragovoljac Domovinskog rata sa svojim traumama i tugama, živi svjedok vremena kad su Vinkovci, a s njima i Slavonija, bili “pupak svijeta”, ali jednako tako i svjedok propasti ne samo željeznice već i grada. Njegovi sinovi odlučili su prekinuti generacijsku tradiciju rada na željeznici i uputili se na rad u inozemstvo ili sezonski na more. A njegov brak s Katarinom na svakodnevnoj je kušnji učmalosti, dosade i nemogućnosti da se učini promjena.
Štajga ili put u maglu roman je o Hrvatskoj danas, o zemlji koju napuštaju mladi, u kojoj sve završava kao na slijepom peronu, o ljudima koji moraju pronaći sebe da bi mogli shvatiti druge. O ljubavi, koju treba njegovati poput krhke biljke, o obitelji koja nestaje. Ivana Šojat ispisala je posvetu željeznici i vremenu u kojem je gradić u panonskoj ravnici imao perspektivu, ljudima koji su zaspali i zapeli u noćnoj mori, ali koji imaju nadu da će se iz nje probuditi.

“Što se više udaljavamo od te mladosti, to nam se češće vraća misao o uništenju, o onome što smo propustili.
Sve što teglimo u sebi, sve što je preko nas prešlo. Oblikuje nas to. Ne znamo kakvi bismo bili bez toga. Zato nismo ono što smo propustili. I teško nam je, teško nam je o tome govoriti. Ne može čovjek govoriti o neostvarenom. Sve žalopojke o neostvarenom su nagađanja.
‘Ne možemo sanjati budućnost’, kažem Kati, koja u sanjarici iz kredenca traži pojmove ‘vlak’, ‘vojska’, ‘alkohol’, ‘opijanje’, ‘željeznica’, ‘pjevanje’, ‘kavana’.
Kata me ne sluša. Slovka pojmove za dešifriranje magijskih poruka što ih snovi dovlače iz budućnosti.”