Knjiga pjesama u prozi Predraga Vrabeca Stabla visine raste u očima čitatelja svojim davanjem na važnosti različitim prizorima i njihovu udomljavanju u bliskim i, nerijetko, nepodudarnim prostornim i vremenskim zonama. Pokretanje predmeta i glagola, stvaranje u žrvnju svakodnevnice, stavlja lica u različite gramatičke i druge kontekste (dane i noći – jutra i podneva) – hrana je njegovoj poetskoj generativnoj matrici. Kretanjem, dozivanjem, spajanjem nespojivog stiže se nadomak tekstu, sjeda u njegovo središte, u okrilje događajnosti koja se samoproizvodi i nagrađuje autorovu spremnost na predaju ulici, gradu, Drugom.

Pjesnik zapisuje, materijalizira ono što govori u dnevnoj sobi samom sebi i svijetu koji ga okružuje ili, u ovom slučaju, koji on u ophodnji obilazi i zaokružuje, opredmećuje. On se obraća drugima i sebi, na rubu nezaustavljivog sna o cjelini, koju zamjenjuje imenima onih u čije ime govori, opisuje… Sve je naizgled bezazleno i dopušteno, legalno i otvoreno tako da čitatelj počinje govoriti o tekstu baš kao što ga čita, u sebi izgovara…

Paradoksalno, čvrstim se mjestom u toj vrteški riječi i vidljivog svijeta pokazuje tekst – čitan i oblikovan kao proizvoljno i otvoreno mjesto, kao neprekinuta i beskonačna vrpca – upravo se on tako ustrajno i nepopustljivo nadaje kao mjesto sigurnosti, kao pouzdano tlo. Siguran kao brana pred ludilom, koje obuhvaća onoga koji ni za trenutak ne zatvori oči i ne posumnja. Ili je sve drukčije: teško je reći, teško je ne vjerovati! – ali Stabla visine mjere se čudom dana i tajnom svakodnevnice.
Miroslav Mićanović

Predrag Vrabec – Nešto umjesto uobičajene biografije.
Treba poći tamo gdje rastu kuće i šume. Pronaći onoga koji gleda očima velikim kroz prozor. Onoga koji crta sunce svakim pokretom ruke. Onoga koji je rođen iz maternice tinte u skromnoj sobi. U ulici koja nema imena. Tamo blizu potoka gdje raste grmlje ribizla i gdje se skriva konjica laka spremna na juriš. U zagrljaj svačiji. U miomiris nečije umorne duše. Gdje more i zemlja tkanine su tkane na istome mjestu koje čekaju prigodu pravu da se odjenu. Moguće je izabrati bilo koji datum, ali zašto je to bilo 21. travnja 1955. godine to nitko ne može znati. Nije ni sigurno da je to istina i stvarnost. Možda je to tek priča koja je krenula iz susjedstva, iz nekog zabunom otvorenog ormarina. Neki su spominjali i državnu službu dok je većina značajno odmahivala glavom. Neboplovac, pjesnik rekla je Paulina ispod glasa puštajući da vrpca iz njene kose odleti niz vjetar.