Intuirajući Aristotela, klasik domicilne haiku poezije Frano Vlatković na početku sedme dekade života u teksturu najnovije knjige upisuje estetizirane dimenzije egzistencijalnoga straha. Ne bi li izmakao i samome kontekstu u kojemu bi bilo moguće ovog majstora zamisliti kao »zaboravljenog klesara« obraća se mikrokozmu vlastitih »odgovornih vještina«. Naputak: budi najbolji u svojoj vrsti i sve ostalo doći će samo po sebi, jeka je mudrog filozofa koji je, u drvoredima akademije Učitelja, baš kao i Frano u tišini Orebića, ne jednom, osjetio muk kojega izaziva izostanak sugovornika.

Potonji osjećaj obrnuto je proporcionalan broju vjetrenjača s kojima se dijaloški izmještena osoba u posjedu imaginacije neminovno susreće i ne jednom sudara. Sraz vjetrenoga mlina i Viteza tužnoga lica mitologizirani je dokument sudara dvaju dimenzija istine: jedne referencijalne i materijalne i druge poetske, tekstualne i imaginarne. Vjetrenjača o kojoj uokvirujući motivski knjigu piše Vlatković, ne ponaša se na način Quijotova zloduha: ona je »maštarija pohlepnog vjetra« koja se, dok se subjekt pjesme njoj približava, od njega sve više udaljava.

Čin uzmaka pred srazom ovdje nije čin odgode sudara Dona i onih krila koja se okreću na vjetru. Naprotiv, radi se o trajnom izbjegavanju sukoba, o povlačenju s vjetrometine mogućih borbi u kojima se, kako nam je u to u intelektualnoj poputbini natuknuo i Cervantes, uvijek nađe načina kako upokojiti vampira kreativnosti: kako »izliječiti« produktivnu ludost Quijota.

Iako za to ne postoje objektivni dokazi, čini se da Frano Vlatković u ovoj knjizi nešto rezimira. Najbolji u formi haikua, čak i kada njime ne želi ispuniti stranice knjige, obrise haikua zadržava u pjesničkim formama, i to kao gradbeni materijal lirske ambijentalnosti. Odnos haikua i Vlatkovića odnos je simbioze. Frano se u kući japanske forme osjeća kao na zavičajnome ognjištu, a očuđavanje koje, presađen u Vlatkovićev mediteranizam, haiku izaziva, omogućuje miroljubivu aktivnu koegzistenciju njega i autorovih rubno uvjerljivih sintagmi kao što su: »razvlaštena uvala«, »negnjezdoviti vrh«, »nagonska prilagodljivost…« (9).

Haiku promatra i riše, ne promišlja i ne analizira. Kontemplativno-meditativni stihovi iz ove knjige, predlažu određeni »kopernikanski obrat« u odnosu prirode i subjekta. To izgleda otprilike ovako: kad je subjekt statičan, priroda oko njega se pokrene i nastavi se kretati sve dok se sam subjekt ne odluči pokrenuti, odlučivši da mu se zapravo (više) nikamo ne ide. Ta odluka čini tvarnost okvira knjige kojega navještava izbjegavanje sukoba s vjetrenjačama. Nju Vlatković zatvara mentalnom fusnotom u kojoj objašnjava obrat: »Vidio sam / U oku gutača vatre / Popucale kapilare // Vidio sam gnijezda / Prevarenih golubova / Koje strvinari gaze…«

Još je pjesnik vidio »opušak besadržajne gustoće«, »bačenu trubu otrgnutu iz ruku zatečenog iskupitelja«, »nakazne bore na iskrivljenom licu nasilnika«, »zavjetrinu isposničkih podočnjaka« i pogled nekoga za kojega tvrdi da je »tvoj« i da je »oboren, pod crnom kukuljicom«.

Stvarno, kamo da ide netko kome je ususret došlo skoro pa sve? A i kad bi želio otići, put koji mu stoji na raspolaganju nije rastegnut niz mjesta kojima se »taj koji odlazi« od mjesta do mjesta kreće. Umjesto toga, put je mjesto prepreka. Na njemu nema pravog vodiča. Ima nekakav nedonošeni Vergilije, jer »vodičeva dadilja /odlučila se / Zauvijek riješiti / kurjih očiju« (10). Svjetionik nije orijentir. Razasute ostatke brodskih olupina, njegov nadzornik, onako po zmijsku, »proziva izažetim jezikom/palucajuće odanosti« (12). Putnik prikovan u potpalublje simbola broda, napušten je. Jedrenjaku se odriče energija, jer »vjetra nema / Da nad krmenim rogovima / Posljednji put / Počasnu zastavu podigne« (11). Ostaju samo trajekti, ali odluka je Pokretača da niti oni ne napuste luku (»Večeras / Svi trajekti / Ostaju u luci«). Ionako je vani oluja. Ona, »grabeći pučinom / Pokušava ispljuvati svemir«. A u trajektima na vezu »Umorni putnici / Pod krovom čekaonice / Dosađivati će se rokovnikom / Bez voznog reda«.

Oprašta li se to Frano s nečim ili s nekim? Je li ovo prolegomena za svaku buduću šutnju? Rezignacija plahog monarha monodijaloga kojemu je lakše sljubiti dvije naoko nesumjerljive kulture, nego na vlastitom »dvoru« naći uši koje ga zavrjeđuju?