One noći kad se rodio Tomica nebo je bilo prepuno zvije­zda. Bolničarka Zora, koja za svako dijete točno i pouzdano zna što će biti kad odraste, rekla je: „U ovakvoj noći rađaju se umjetnici i astronomi. Oni koji će pogled upirati u zvije­zde. Noćas se već rodio jedan skladatelj i jedan slikar, a Tomica će biti pisac“. No godine prolaze, Tomica raste i… ništa. Tomica ni ne čita, a kamoli piše. Ima sve same jedinice i dvojke iz lektire. Što će se dogoditi? Nije li Zora pogriješila? Cijelu situaciju motri s gradskog šetališta spomenik velikom Piscu! I tko zna što bi bilo da Tomica nije poželio imati psa! Tomičina želja doletjela je do spomenika velikom Piscu i on se pomaknuo!

Može li spomenik težak dvije tone hodati i došetati se do prigradskog naselja? Što na to kažu policajci, gospodin direktor knjižnice i gospođa knjižničarka? Postoji li pas koji voli čitati knjige? Kakva je to strašna bolest od koje boluje Tomičin tata zbog koje ne može zamisliti zmaja? I što je to s bakicom kojoj je desna ruka poludjela za listanjem knjiga? Oh da, komplikacijama nikad kraja – u slijepoj ulici pojavio se tajanstveni prolaz, ljudi su pohrlili u knjižnicu! Ajme, što je u ovoj knjizi sve Melita izmislila! Zapetljala i rasplela. Ne može se to prepričati! Najbolje je da sjednete u prvu rečenicu i pročitate cijelu priču!

„(…) Djeca ne vole zabrane (a tko ih voli) pa roman odmah započinje primamljivim prvim poglavljem Strogo je zabranjeno. A što je zabranjeno? Uglavnom privlačne stvari – u knjižnicu se iz razumljivih razloga ne smije unositi sladoled, a u nju, naravno, ne spada ni pas. Dakle, jednom zabranom autorica nas uvodi u svoj roman, šarmantnu mješavinu zbilje i fikcije, dovoljno uvjerljive da je mladi čitatelji mogu prihvatiti (…)“ Sunčana Škrinjarić
“(…) Ali nisu samo roditeljska ljubav i ljubav djece prema roditeljima važni u ovoj knjizi. Tu je i ljubav prema knjigama i čitanju. Već smo je dotaknuli kad sam naglasila da Tomica nije volio čitati. Tomica se rodio kao pisac – što mu je prorekla bolničarka u rodilištu. No, kako će ispuniti svoju sudbinu kad ne poznaje carstvo kojim treba vladati? Uostalom, svi likovi u romanu imaju neki odnos prema čitanju: Tomičin tata također ne čita. Kad je bio mali nikada nije slušao priče za laku noć. Zanimaju ga samo dnevne novine, tehnička i opća enciklopedija. Kako će Tomicu približiti knjizi? Tata je obolio od bolesti imaginatio destructiva progresiva, što znači da je došlo do poremećaja mašte zbog nedostatka vitamina kojeg ima samo u pričama (…)“ Diana Zalar
„(…) Knjiga mijenja ustaljene navike, otvara nove vidike i nove načine doživljavanja svijeta i sebe u svijetu (…) Autorica razvija priču tečnim i živim pripovijedanjem u koje utkiva lirske (pjesničke) i refleksivne niti. Pripovijedanje se izmjenjuje s opisima (portretima, lirskim opisima krajolika) i živim dijalozima koji imaju scenska obilježja (…)“ Dragutin Rosandić