Pjesnik, esejist, prevodilac, predavač, ali ponad svega pjesnik, i to jedan od najvažnijih i najutjecajnijih među živućima u Kini, Xi Chuan je rođen 1963. u gradu Xuzhou, u istočnoj kineskoj provinciji Jiangsu, pod imenom Liu Jun. Odrastao je u Pekingu, gdje živi i radi i danas.

Diplomirao je na Odsjeku za anglistiku na Pekinškom sveučilištu, a u to doba sebi je i nadjenuo ime pod kojim je znan kao autor, u prijevodu: “Zapadna rijeka”.

Niz godina bio je profesor književnosti i glavni knjižničar na Središnjoj akademiji lijepih umjetnosti, a danas je profesor u Međunarodnom spisateljskom centru u sklopu Pekinškoga pedagoškog sveučilišta. U međuvremenu je bio pokretač i urednik raznih časopisa, glumio u jednom avangardnom filmu (Jia Zhangke, Platforma), objavljivao prijevode Ezre Pounda, Jorgea Luisa Borgesa, Czesława Miłosza, Olava Haugea, Garyja Snydera i drugih, predavao na raznim svjetskim sveučilištima, putovao po Aziji, Evropi i Americi.

Na pjesničkoj sceni pojavio se sredinom osamdesetih godina, kao pripadnik naraštaja koji je uslijedio nakon tzv. “maglovitih” ili “neproničnih” (menglong) pjesnika koji su obilježili razdoblje nakon Kulturne revolucije i čiji je novi, na suvremenu zapadnu poeziju oslonjen imaginarij, bio povezan s manje ili više izričitim protestom protiv diktature Komunističke partije. Rano pak Xi Chuanovo pjesništvo krajnje je suptilna, gustom metaforikom nabijena lirika koja zrcali stanovitu vjeru u univerzalnu, bezvremenu i vizionarsku poésie pure, poezija krajolika i u isti mah apstraktne urbanosti, poezija kao uzvišeno, bezmalo religiozno iskustvo: “krilata životinja”.

A onda je došla 1989., vrijeme kresanja krila, teška godina za mlade intelektualce u Kini, a napose za Xi Chuana, sudionika krvavo ugušenog pokreta za radnička prava i građanske slobode, čiji je prijatelj i pjesnički srodnik Haizi, najglasovitiji kineski pjesnik modernog doba, iste godine legao na željezničku prugu u Shanhaiguanu i sačekao jureći vlak u dobi od samo dvadeset pet godina. (Xi Chuan će njegovu čudesno obimnu pjesničku ostavštinu kasnije priređivati za objavljivanje.) Dva mjeseca poslije, koji dan prije nego što će se tenkovi zakotrljati trgom Tiananmen, preminuo im je tek nešto stariji zajednički prijatelj i također važan pjesnik Luo Yihe.

Ništa više nakon toga nije bilo isto, pa ni Xi Chuanova poezija: premda i dalje, kako sam kaže, povremeno piše “dobre pjesme”, modernističku liriku odmijenile su refleksivne, počesto opširne pjesme u prozi ili lirski eseji (sâm je iznjedrio kovanicu “poeseji”) koji dovode u međuigru kinesku tradiciju i suvremeni zapadni kanon, nerijetko na rubu satire, satkani od paradoksa, prepuni povijesnih, književnih i filozofijskih referenci.

Ponajbolji je primjer takve forme i takvog sadržaja ciklus Orlove besjede, svojevrsna ironično-svečana, u suvremeni ambijent smještena verzija Konfucijevih Analekta, čiji se muzikalni aforizmi čas vinu u eteričnu enigmu, čas se pak stropoštaju u grotesku, a sve to u jeziku koji iz arhaičnog idioma prelazi u uličnu šatru i natrag. U ovom smo izboru nastojali predstaviti obje faze njegova stvaralaštva, ne dajući nužno prednost nijednoj od njih, s tim da je trodijelna razdioba knjige kronološka: prvi dio pokriva mladenačku “čistu” liriku, drugi Xi Chuanovo stvaralaštvo nakon “zaokreta”, a treći predstavlja ovomilenijski opus, dakle zahvaća dosad najširi vremenski raspon te nastoji pružiti sliku o tome kako pjesnik misli i piše u svojoj “zreloj” fazi, sve do nekoliko sastava na sasvim aktualne teme.

Xi Chuan dobitnik je Nacionalne nagrade Lu Xun za književnost (2001.). Šangajski Oriental Morning Post proglasio ga je osobom desetljeća (2001. – 2011.) u kineskoj kulturi. Jedan je od dobitnika Međunarodnog natječaja za najbolji esej u Weimaru (1999.), dobitnik švedske nagrade Cikada (2018.), Tokijske pjesničke nagrade (2018.) i mnogih drugih.