Ezopove basne, Čarobna frula, Pepeljuga, Carevo novo ruho i Profesor Baltazar prepričani da bi zadovoljili svu dječju znatiželju.

Ljubim stare likove i toliko puta izgovorene priče o njihovim pogreškama i sretnim razrješenjima. I raduje me vidjeti ih osvježene novim detaljima, onima koji osnovnu nit, ljepotu i istu poruku što traje vjekovima, čine suvremenom, našom, prepoznatljivom. I najmlađima bližom.

A da bi se na njihovo zašto, o čemu priče do sada nisu kazivale, moglo odgovoriti i da bi se, uopće, o poznatom iznova pripovijedalo, da bi se poznato nadograđivalo, osuvremenjivalo, činilo zanimljivijim za one koji su sve znatiželjniji i koji se više ne stide prekidati pripovjedača tražeći pojašnjenja, mora se osjetiti, i naučenim i duboko skrivenim u sebi, na kojim to mjestima tekst dopušta intervenciju i na kojima teži postati dio slušateljeva iskustva. Ana Tonković Dolenčić, ona je koja tako dobro razumije što od nje traže i očekuju.

S već napisanim i postojećim, a generacijama prijemom ovjeravanim tekstovima i junacima, Ana potpisuje – u ljubavi i prijateljstvu – ugovor o dvjema prilagodbama: ugovor o novom izvedbenom prostoru koji mijenja žanrovsku formu i ugovor o uklopljivosti u čitateljevo, točnije sada gledateljevo vrijeme. Pepeljugine polusestre održavaju formu vježbanjem, o braku govore kao unosnom ulaganju, posežu za jezikom medija i time postaju shvatljivije, jasnije, životnije. I vode prema drukčijem ishodu. Priče, potvrđuje se iznova, ionako pripadaju onima koji ih shvate. Ana daje pravo na novo viđenje, upisivanje, dopisivanje, intervencije. Daje to pravo i sebi i drugima. Sluti svako naše zašto; zašto je vodi i inspirira.

Julijana Matanović