Ono što se na početku činilo poput new age poigravanje s lakim drogicama, halucinantnim vizijama, dalekoistočnim snoviđenjima, ostavljanjem duše na drugim, dalekim kontinentima, sada se već čini kao posve formirana kritika jalovosti društva, koje postaje posve otuđeno, obesmišljeno, bespredmetno, osim ako mu ne nalijepimo etiketu, poput junaka jedne od njegovih pripovijedaka.

U prošlom je romanu gotovo sustavno unio cijelu “menažeriju” svojih otuđenih (ali, paradokslano, ne i nesretnih i nezadovoljnih likova), dok je u ovoj knjizi proširuje za još jedan stupanj, ovaj put se ne libeći i nešto eksplicitnije društvene kritike, iako je ona samo jedno od sredstava kako bi se što bolje dozvala ta apsurdnost života, koji, ponekad završava i samoubojstvom, ali ovdje čak ni tako letalni završetak ne predstavlja značajniji tragični impuls, jednako kao što ni iskustvo neizbježne psihijatrijske klinike ne donosi izlječenje. Bolest je prisutna već u samoj biti našeg postojanja, pa prema tome nema niti mogućnosti njezinog izlječenja.

Ukratko, riječ je o prozi vrijednoj čitanja: ne samo zbog stila, već ponajviše zbog sadržaja koji nam imanentno nameće autor, a riječ je o krajnje nepodnošljivoj gluposti egzistencije na koju je, ako ne jedini, a onda jedan od najboljih odgovora: “j..e mi se”.

Zbirka priča neobičnog naslova Poduke iz posebne proljetne ponude pravi je sajam jezičnih kalambura, političkih nekorektnosti, vrlo duhovitih apsurdnih konstrukcija, egzistencijalističkog bijesa, društvene ravnodušnosti i fabularnog minimalizma. Svi su likovi ove knjige, sudbina rasprostrtih po pojedinim pričama, stanari (ili slučajni posjetitelji stanara) jedne poveće stambene zgrade u jednom našem povećem gradu, zapravo je svejedno kojem, i svi su zapeli na nekom oštrijem ili tupljem meandru vlastitih života. Razlikuju ih tek detalji: jesu li muškarci ili žene, jesu li živi ili mrtvi, jesu li do spoznaje o vlastitoj nevažnosti i nemoći već došli ili upravo do nje dolaze. Stoga ovu knjigu možemo čitati i kao roman, tim više što se neki prepoznatljivi detalji ponavljaju više puta, u različitim ulogama i značenjima, a i pojedini likovi znaju iskrsnuti na stranicama priča koje nisu njihove.

– Davor Šišović