Nova zbirka poezije Branislava Glumca .
Autoportretno pjesnikovanje Branislava Glumca iz zbirke u zbirku pojačava dozu konačnosti. Između samosažaljenja i mazohističkog uživanja u rasponima vlastite bolne svijesti, on uporno evidentira svoju fizičku dekadenciju i odgovarajuću psihičku reakciju.
Bilježi kako se značenje stvari koje su ga pratile bitno usitnjava, kako su gubici na svim stranama sve veći i kako se otvaraju vrata za definitivne odlaske. Ironično govori o otajstvima odlazećih, a bez ikakvih iluzija zaziva ljekarnu od vremena, to jest apoteku u kojoj bi se mogli naći melemi za nesmiljeni protok dana i godina, naći zaštita od prijetećih i okrutnih životnih nepogoda.
Pisanje in extremis jest i svojevrsno sklanjanje od vlastita nevremena. Dijagnoza o putu za konačnu luku u kojoj remonta više nema popraćena je simptomima života od rupa i zakrpa, metonimijom propalih dvora i zahrđalih likova. Da ne idemo u naturalističke detalje, kojih se pjesnik Glumac također ne kloni, tuga muškog bankrota ocrtana je ljuljačkom lažnih nadanja i namjernih samozavaravanja (…)
Lirik se prepoznaje i u tipičnim antilirskim ispadima, omekšanim tek solidarnošću sa slabijima i ljubavlju za neke manifestacije prirode.
Recenzije
Još nema recenzija.