Mitsko-epskom koncepcijom pjesništva, tehnologijama koje mnogošto poetički duguju usmenoj narodnoj književnosti i pučkom izričaju, posve nesvodiv i nepridruživ temeljnim kolosijecima novijega hrvatskoga pjesništva, pjesnik zemlje i krša, mita i povijesti, zatočen između vila i hajduka, između vukova i legendi, pjesnik čudesnih arhetipova i animističko-arhajskoga viđenja, Petar Gudelj, u svojim pjesmama evidentira iskonske energije prirode i ljudskoga svijeta, sve u potrazi za iskonom samoga jezika.

Njegov strogi, škrti verbalni učinak rezultat je krajnje estetiziranih interve-niranja u jezik koji se ima ogoliti do elementarnosti, do kristalne čistoće. To je pjesništvo građeno na antitezi, na protivljenju, na tragediziranoj vjeri i istodobnoj sumnji u pojam, na suptilnom osjećaju za sliku i atmosferu, uostalom. Gudelj mitsko-magijskom gestualikom doznačuje svoje lirsko porinuće u zemlju, u kamen, u jamu, u jezik. Govor mu je poput bajalice, baštini dinarski ikavsko-pučki takt i stopu krševite zemlje, biokovskih goleti i prvotnosti, a transcendiran prema božanskim stranama, svojim mediteranizmom, koji uključuje sve praelemente, i kozmičnošću vodi nas prema čudu i magiji prapočela i prastvaranja. Opsesivnu mu motiviku stoga čine figure vuka, zmije, groma, tenka, vode, vatre, orla… Njegova lirska faktura udomljuje starinski miraz sredozemnoga kulturno-povijesnoga kruga do u najstarije dane i neku osobitu svijest o jeziku koji ima staroslavenski, starohrvatski, ilirski, balkanski i morlački korijen.

Duša tilu, međutim, sadrži i vrlo precizne gorko-melankolično-ironijske sastavke o autorovu mjestu u domaćoj književnoj sadašnjosti (o njezinim istinama i lažima), ali i čas dirljivu, čas bolnu memoaristiku bivšega (autorovu izvandomovinsku egzistenciju). I genezom, i odnosnom prema jeziku, i monumentalnim stihozbirkama, Gudelj je, nema dvojbe, vlasnik iznimne, samosvojne, bezmalo nesvrstavajuće pjesničke parcele na hrvatskom jeziku.