Od trenutka njegova rođenja, svi su njegovi znali da je poseban. Imenovali su ga Tihomil tek kad su ga uzeli u ruke i upoznali te shvatili da mu to ime baš odgovara. Tih i mio.

Kad bi ti se smješkao, osjećao si kako te preplavljuje val zadovoljstva kao da te oplakuje topli južni vjetar, a kad je žalovao, želio si plakati do iznemoglosti jer bi te preplavila tuga kao nemirna bura.

Nasipi njegovih osjećaja bili su vrlo niski i nije ih mogao zadržati u posudici svojeg srca pa su se stalno prelijevali i zapljuskivali druge.

Ovako počinje priča o Tihomilu, osjetljivom i nježnom dječaku kojeg zatičemo u trenutku kad je krenuo u prvi razred. I inače je puno plakao, ali njegovi su se nekako nadali da će polaskom u školu postati zadovoljniji. hrabriji i da će za njega doći bolji dani. No nije bilo bolje. Suočen s novim izazovima i okrutnostima od strane školskih prijatelja, Tihomil jednostavno nije mogao zaustaviti suze.

Popeo se na krov škole i toliko je plakao da je svojim suzama poplavio cijeli svijet. I tko zna kako bi se tugom poplavljeni svijet iscijelio, da Tihomil na krovu nije upoznao djevojčicu Janu.

I ona je nosila tugu u svom srcu, ali za razliku od Tihomila, Jana je svoju bol skrivala. Dvoje djece pronaći će utjehu jedan u drugome i zajednički pronaći rješenje za neugodne i teške osjećaje koji su im pritiskali grudi.

Ovo je priča o nošenju s osjećajem tuge. Tuga je emocija koji traje, u kojoj se možemo utopiti i koju nije lako izbaciti iz tijela, glavice i srca. U redu je biti tužan, u redu je glasno plakati ili pak se povući i šutjeti, jer svatko ima svoj način prerađivanja boli.

No ono što ova priča pokušava naučiti djecu je da olakšanje možemo pronaći u tome da osjećaj s nekim podijelimo, primimo podršku ili utjehu i potom pokušamo popraviti ono što nas je povrijedilo ili pak otpustiti ono što se dogodilo i krenuti dalje.

Dirljiv tekst napisala je Snježana Babić Višnjić, a prekrasnim ilustracijama popratio ga je Marko Pinjuh.