Bijela noć ljubavi podulja je novela o besmrtnoj ljubavi i smrtnom životu. Napisan u piščevim poznim godinama, tekst je istodobno i autorefleksija o starenju, drama umjetnika kojemu su povijesni vrtlozi oduzeli jasno određen životni prostor, priča o životu kao teatru te o umjetnosti kao obliku življenja.
Ostarjeli 85-godišnji kazališni redatelj svjetske slave, emigrant s europskoga Istoka, mora odstupiti od plana da napiše autobiografiju jer se, suočen s nezaustavljivim gubljenjem vida, može samo nijemo prisjećati svoje povijesti: djetinjstva u Rusiji, mladosti u Poljskoj, tri godine u ilegali od okupacije do Varšavskoga ustanka, razvoja karijere kazališnog redatelja u Londonu, scenskih prilagodbi Bijelih noći Dostojevskoga, svojih “popravljanja” Čehova… Autor pritom na majstorski način pokazuje starčeve strahove, njegova poniranja u sebe, distanciranja od stvarnosti, utapanja u uspomenama koje su “jedini način da vlastitom životu ukrade ostatke izgubljenoga vremena”.
U takvu nespokoju na nagovor svoje polusestre i ujedno životne ljubavi i partnerice odlazi u Italiju glasovitom profesoru koji bi ga operacijom trebao spasiti od sljepila. Dane prije zahvata provodi u Veneciji ispisujući u mislima nijemu inventuru dugoga i stvaralački bogatog života obilježenog (zabranjenom) ljubavlju. Završetak je posve otvoren: čine ga dvije inačice epiloga.
Riječ je o slojevitom djelu, istodobno tradicionalnoj monološkoj prozi i inovativnom kompozicijskom eksperimentu prepunom intertekstualnih varijacija na djela velikana poput Čehova, Dostojevskog i Manna, koji su svojim radovima utjecali na Herlinga-Grudzińskog.
Ova “kazališna priča”, kako ju podnaslovljuje autor, događa se na slikovitoj pozadini zimske Venecije, “najnevjerojatnijega grada”, čije polagano raspadanje korespondira s junakovom zimom života. Savršen dekor za priču o ljubavi, smrti i umjetnosti na venecijanskim ulicama kojima promiču karnevalske maske.

Gustaw Herling-Grudziński (Kielce, 1919 – Napulj, 2000), poljski je prozaist, esejist i novinar. Uz Gombrowicza i Miłosza najznačajnija je pojava poljske kulture u dijaspori.
Rođen je u obitelji asimiliranih Židova. Na Varšavskom sveučilištu počeo je studirati književnost, no zbog rata je nakon dvije godine morao odustati. U jesen 1939. godine zajedno s prijateljima stvorio je podzemnu organizaciju Poljska narodna slobodarska akcija. Godinu dana kasnije uhitio ga je NKVD pod optužbom da je špijun. Dvije godine proveo je u sovjetskom logoru, nakon štrajka glađu bio je oslobođen te se potom priključio armiji generala Andersa.
Nakon Drugog svjetskog rata postao je politički emigrant. Zajedno s Jerzyjem Giedroycem osnovao je časopis “Kultura”. Početkom 50-ih godina prošloga stoljeća radio je na Radiju Sloboda u Münchenu, a od 1955. živio je u Napulju.
Autor je metafizičkih priča i alegorija, često s elementima krimića, na liniji Poea i Hawthornea. Kao najvažnije njegove knjige kritika ističe zapise o sovjetskom logoru Drugi svijet (Inny świat, 1951, s predgovorom Bertranda Russella) i Dnevnik pisan noću (Dziennik pisany nocą, 1973, 1980, 1984, 1989. i 1993), koji je vodio više od dva desetljeća. Najdojmljivijom njegovom novelom smatra se Bijela noć ljubavi (Biała noc miłości, 1999).