Ono što pjesnik može učiniti, to je upozoriti,” zapisao je Wilfred Owen, engleski pjesnik poginuo u Prvom svjetskom ratu. O ratu, represiji, ropstvu … i mnogim drugim podtemama koje se same otvaraju, poput izgnanstva, trgovine ljudima i rada u neljudskim uvjetima s bijednim nadnicama u tvornicama strukturiranim poput logora, o religiji profita, ropskom položaju žene u mnogim zemljama svijeta što se očituje prije svega u nemogućnosti izbora muža, o djeci i o gladi, o sustavu kasti, u ovoj knjizi pišu pjesnici od Afganistana do Zimbabwea, od stare Grčke i Kine do današnjih dana.

Represija i rat lančano su povezani, kao i ropstvo kojeg nikada nije bilo više nego sada, samo je zakriveno raznim lukavim formulacijama, i ta vjekovna težnja za iskorištavanjem i dominacijom nad drugima cvjeta i dalje u raznim hibridnim formama. Što se tiče rata, dobro je vidjeti da su se gotovo jednake stvari događale u različitim razdobljima i na različitim zemljopisnim lokacijama, i da nečija muka post-traumatskog sindroma nije samo njegova, stradaju i obitelj i društvo u cjelini. Prošlost je katkad za korak ispred nas. Zvuči strašno? (…)

A kotač represije ne mjeri se prije svega samo po broju ubijenih nego i po životima zloupotrebljenim i proglašenim ništavnima, ukalupljenim u sustave vrijednosti koji ne podliježu ni najosnovnijem preispitivanju, i u današnje vrijeme, na raznim stranama svijeta. Zašto poezija? Zato što je opstojna, vjerodostojna i ako je dobra, na strani je bitka protiv ništavila. Možda i zato što je poezija, kako je rekao Josif Brodski: „jedino osiguranje koje imamo protiv vulgarnosti ljudskog srca.“ (…)

Pjesme u ovom izboru većinom su izravno svjedočanstvo trenutka, dragocjeni komadići otrgnuti zaboravu koji za sobom ostavljaju ureze u glatkom koritu gluhe egzistencije. Ti su urezi katkad dovoljno duboki da prodru kroz koru oblaka i uvedu nas u otvorene prostore.

Iz predgovora : Tomica Bajsić