Kazališna umjetnost jedinstvena je jer se u zamračenoj kutiji, na najmanjemu mogućem prostoru susreću umjetnici, gledatelji i politika, a bez nijednoga od njih predstava ne može početi. Za umjetnike i gledatelje je jasno, dok je politika ta koja na našim prostorima prečesto i predugo vodi glavnu riječ, prikriveno ili otvoreno cenzurira i ne dozvoljava umjetnicima da rade ono što najbolje znaju.

Snježana Banović, beskompromisna kritičarka, pedantna istraživačica arhiva i vrsna spisateljica oštra pera u Službenom izlazu s raznih strana osvjetljava sve probleme s kojima se naše kazalište, ali i umjetnost u cjelini susreću te ne ostavlja mnogo prostora za optimizam i nadu. Službeni izlaz bavi se ponajviše HNK-om od vremena Drugoga svjetskoga rata i poraća pa do današnjih dana, našim velikim umjetnicima i intendantima Vladimirom Habunekom, Brankom Gavellom, Marijanom Matkovićem i mnogima drugima te političarima koji kroje njihove sudbine.
Snježana Banović nikada se nije predavala općoj letargiji, bila je na pozornici do kraja pod svjetlima reflektora, govorila i pisala o onome što ne valja argumentirano, precizno i bez straha, a hoće li nastaviti, ne ovisi više samo o njoj.

“Prošla sam u svom ‘evidentiranju’ čestih patoloških stanja našega teatra dvije od tri Gandhijeve faze – fazu ignoriranja u kojoj sam u jednom trenu morala skupiti dodatnu snagu da preživim, slijedila je zatim faza ismijavanja u kojoj me se pokušalo diskreditirati u liku i djelu podjednako, a potom (još uvijek traje, iako stišano) faza obračunavanja, otvorenog djelovanja protiv moga rada. Do četvrte, zadnje faze nisam došla – pobjeda je dalje nego što je bila kad sam krenula u ovu bitku. Zapravo, moje su metode i rezultati do kojih sam došla doživjeli– debakl. Zašto? Zato što remetim kolektivni zanos protiv promjene sustava, a za vladajući status quo sistema koji se protivi čak i prirodnim zakonima po kojima je promjena prirodni dio svakog organizma. Ne piše li u Poslanici Korinćanima: ‘Stare su stvari prošle, a evo, nastat će nove’? Da, posvuda osim u našem kazališnom sustavu. Koji nam stoga uporno dokazuje ono što je zapisao još George Bernard Shaw – da je svaki progres bez promjena nemoguć. No, nažalost, gdje nema borbe nema ni promjene. Pritom sam smatrala da rezultati borbe nisu važni ni približno onoliko koliko sama ta borba, nažalost, prevarila sam se – žabokrečina i plijesan izjele su naš teatar iznutra.”- Snježana Banović