Deset je godina prošlo od osnivanja prvoga stalnog Međunarodnog kaznenog suda (skraćeno: ICC) 2002. u Den Haagu do donošenja njegove prve presude – u predmetu protiv Kongoanca Thomasa Lubange, u kojem je postupak započeo 2009. godine, a prvostupanjska osuda zbog prisilnog novačenja i korištenja djece ispod 15 godina kao voj­nika u kongoanskim ratovima donesena u proljeće 2012. Dugo razdoblje od počinjenja teških kaznenih djela iz nadležnosti međunarodnih kaznenih sudova preko uhićenja i predaje počinitelja sudu pa do započinjanja postupka i njegova okončanja, jedna je od karakteristika međunarodnoga kaznenog pravosuđa koja se mnogim promatračima čini neprihvatljivom, posebice nakon smrti Slobodana Miloševića za vrijeme dugotraj­nog suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu SFRJ (skraćeno: ICTY).

Kao rezultat globalizacije u međunarodnim odnosima, koncem XX. stoljeća međunarodni su kazneni sudovi osnivani uz svečane proklamacije svjetskih političara i velika očekivanja boraca za ljudska prava – ali su ubrzo pokazali ograničenost dometa političkih projekata u okviru kojih su nastali. Zamišljeni ne samo kao sredstva kaznene retribucije i prevencije poput nacionalnih kaznenih sudova nego i kao sredstva za ostvarenje prava žrtava masovnih, najtežih zločina prema međunarodnom pravu, ali i kao sredstva istraživanja historijske istine o sukobima koji su proizveli te žrtve (M. Damaška, 2008, 13-33) kako bi u »postkonfliktnom pravosuđu« pridonijeli izgradnji institucija u državama razorenima unutarnjim i vanjskim oružanim sukobima, međunarodni su kazneni sudovi ubrzo po svojem osnivanju pokazali slabosti povezane s pluralitetom svojih zadaća, s nedostatkom bezrezervne političke potpore u međunarodnoj zajednici za pronalaženje i uhićenje najvećih zločinaca te njihovo suđenje na temelju dobro pripremljenih optužnih akata. Također, stalne napetosti između političkih interesa država s jedne i moralnih zasada međunarodne zajednice s druge strane dovele su i do drugih problema u praksi međunarodnih kaznenih sudova, prikrivenih iza organizacijskih i funkcionalnih pitanja njihova djelovanja. Među ta pitanja spada dugotrajnost dokaznog postupka na suđenjima, posebice u unakrsnim ispitivanjima velikog broja svjedoka i drugih sudionika postupka pred raspravnim vijećem, u postupku dizajniranom prema modelu mješovitog tipa kaznenog postupka s dominantnim angloameričkim procedu­ralnim aranžmanima.
Stoga ne čudi da je problematika međunarodnih kaznenih sudova, nakon nürnberškog i tokijskog suđenja zločincima iz II. svjetskog rata inače malo poznata do početka devedesetih godina XX. stoljeća i osnivanja ICTY-ja kao prvog ad hoc međunarodnoga kaznenog suda UN-a 1993. godine, u međuvremenu tako zaokupila teoriju međunarodnoga kaznenog prava da je literatura o njima postala velika i nepregledna knjižnica koja se gotovo svakodnevno puni novim radovima. Istovremeno, s poletom međunarodnih kaznenih sudova rasle su i političke kontroverze oko njih, a u struci su se javila razna pitanja, počevši od legaliteta i legitimiteta njihova osnivanja, preko prigovora miješanja velikih sila – koje su se same na razne načine izmakle njihovoj jurisdikciji – u njihovo djelovanje (ponajviše preko financiranja sudova i sudjelovanja u organizacijsko-administrativnim procesima) pa do pitanja suradnje država u predaji okrivljenika, pribavljanju dokaza i pravnoj pomoći te izvršenju presuda. Ne čudi stoga što jedna od najboljih poznavateljica rada ICTY-ja, Florence Hartmann u svojoj knjizi »Mir i kazna« (Profil, Zagreb, 2007) piše predgovor pod naslovom »Raspršeni snovi čovječanstva«, središnje mjesto u knjizi posvećuje kritici držanja velikih sila prema kaznenom postupku protiv Slobodana Miloševića, u kojem je ICTY morao odgovoriti na proceduralni, administrativni i politički izazov pod okolnostima u kojima je više moćnih subjekata međunarodne politike pod plaštem »državnih interesa« nastojalo prikriti svoju ulogu u Miloševićevim ratovima, a epilog knjige završava konstatacijom o nesigurnoj budućnosti toga međunarodnog suda.

Hrvatska, koja je od samog početka podržala osnivanje ICTY-ja te aktivno sudjelovala u osnivanju i donošenju akata ICC-ja, ima velikog iskustva s ICTY-jem (o tome v. dvije knjige I. Josipovića, »Odgovornost za ratne zločine pred sudovima u Hrvatskoj: knjiga I: Izvori prava s uvodnom studijom – Odgovornost za ratne zločine – povijesni korijeni, međunarodna iskustva i hrvatska praksa« [Pravni fakultet u Zagrebu/ABA CEELI, Zagreb 2006] i »Haško implementacijsko kazneno pravo« [HPC i Informator, Zagreb 2000]). No, to je iskustvo opterećeno brojnim negativnim epizodama iz predmeta pred ICTY-jem u kojima je suđenje, nakon kontinentalnom pravniku teško razumljive sporosti, završilo osudama na kazne koje domaća javnost nije mogla svrstati pod kriterije racionalne kaznene politike. Stoga ne čudi povremena preokupiranost domaćih političara i medija djelovanjem ICTY-ja te nastanak čitave male biblioteke radova o tom sudu. Budući da unatoč tomu i dalje ostaju sumnje u njegovu normativnu legitimnost, vrijedilo je na jednome mjestu sabrati osnovne crte postupka pred njim, ali i pred drugim međunarodnim kaznenim sudovima. Tome je namijenjena knjiga koju čitatelj ima pred sobom. Ova knjiga polazi od uobičajene metodike prema kojoj se u procesnoj teoriji nakon uvodnih definicija, raspravlja najprije o subjektima postupka, zatim o njihovim radnjama te konačno o tijeku postupka. U knjizi se obrađuje pojam međunarodnoga kaznenog (procesnog) prava i njegovih izvora, potom izlažu značajke međunarodnih kaznenih sudova, stranaka i drugih procesnih sudionika pred međunarodnim kaznenim sudovima, opisuje se dokazivanje u njihovim postupcima te daje opći pregled postupka – od pokretanja postupka, preko zaključenja prethodnog postupka i podnošenja optužnice do rasprave s donošenjem presude i postupka po pravnim lijekovima.

Izlaganjima o međunarodnoj kaznenoj proceduri, čija je kvaliteta od one pred međunarodnim vojnim tribunalima do danas evoluirala u smjeru poštivanja međunarodnih standarda pravičnog postupka, želi se čitatelju pokazati da napredak u međunarodnome kaznenom procesnom pravu pridonosi postupnom jačanju načela vladavine prava u međunarodnim odnosima i prevladavanju odgovornosti političkih čelnika nad njihovom dosadašnjom nekažnjivošću za najteže zločine koji pogađaju temeljne moralne zasade čovječanstva kao što su zločin genocida, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, mučenje, ropstvo i terorizam. Sama činjenica da su osude političkih čelnika pred međunarodnim kaznenim sudovima za takva nedjela još uvijek rijetke, ne može biti mjerilo u etičkoj i moralnoj perspektivi tih sudova (M. C. Bassiouni, 2010, 269-323). Za tu perspektivu važnija su istraživanja o tome zašto su međunarodna suđenja tim čelnicima još uvijek visoko selektivna, spora i skupa te poduzima li međunarodna zajednica na jednoj strani korake da se ona ne pretvore u sredstvo političke hegemonije, a na drugoj strani, djeluje li dostupnim mjerama »profilaktički« u smjeru sprečavanja oružanih sukoba u nestabilnim društvima i državama koji mogu generirati navedene zločine.

Rukopis knjige završen je u listopadu 2011. godine te uz veliku pomoć suradnika, dr. sc. Matka Pajčića, predan izdavaču početkom 2012. godine. Nadam se da će se njezi­nim izlaskom popuniti mala hrvatska biblioteka međunarodnoga kaznenog prava, u kojoj još uvijek manjkaju monografije i sistemska djela te da će koristiti studentima i praktičarima koji se bave pitanjima međunarodnoga kaznenog prava. Njegovim poznavanjem, prema završnim riječima iz knjige Florence Hartmann, dajemo doprinos zaštiti ljudskog života i ljudskog dostojanstva u postupcima pred međunarodnim kaznenim sudovima, a preko njih i naporu da ta zaštita postane središnja preokupacija država u međunarodnim odnosima, što je jedina garancija da će međunarodna zaštita prava čovjeka naći mjesto koje joj je namijenjeno.

Davor Krapac