Slikarstvo Izvora Oreba nastajalo je istodobno s njegovim kiparstvom. Kao i mnogi umjetnici, ni Izvor Oreb nije robovao podjelama, nego je stvarao prema unutarnjim potrebama i nadahnućima, ili slijedeći predosjećaje, tehnikom i načinima bez ikakvih ograničenja, kako je htio. Žaliti sad za Orebom kiparom, licemjerno je, s obzirom na to da je Oreb samostalni umjetnik koji živi od svoga rada: a suvišno je, vjerujem, napominjati da narudžba određuje kiparevu sudbinu. Slikarstvo ima mnogo širu publiku, i na mnoge je načine pristupačnije.
Isto tako ne treba zaboravljati da je Oreb, kao galerijski kipar, postigao golem uspjeh i popularnost odmah na početku svoje umjetničke karijere, portretima, groteskama, basnom, krokijima, kiparskim kompozicijama, duhovitostima i nesumnjivim šarmom. U razdoblju od 1976. do 1978. priredio je trinaest samostalnih izložbi i osvojio Zagreb, Split, tadašnji glavni grad države Beograd, Stockholm i druge sredine. Domaći i strani tisak posvećivao je dupierice i cijele stranice razgovorima s visokim, mršavim umjetnikom crne kovrčave kose, kratke brade, tamnih okvira naočala (nalik na one Woodija Alena), o njemu i njegovu djelu.
Izvor je umio pričati duhovite anegdote, a neke su se od njih poslije rado prepričavale na različitim mjestima, medu kojima je ona o djedu (Ni mi za što umirin, nego što se nišan lipe zemje ja nakopa)1 ili ona o kamenu (Ili se javlja izvor ili stijena ostaje nijema).
Medije je privlačilo i jedinstveno ime koje je umjetniku nadjenuo otac, prema majčinoj izjavi, kada se po završetku rata 1945. vratila s kćeri iz izbjeglištva u El Shattu na Bliskom istoku i kazala da je bila na Mojsijevom izvoru. – Onda ćemo učiniti jednoga Izvora – rekao je Ante Oreb, veslar, kao da će učiniti veslo….