Kata je odlična učenica osmog razreda jedne novozagrebačke osnovne škole i živi u skladnoj, ali pomalo monotonoj obitelji. Ima brata Buhu i tetu Bibu, a obiteljsku atmosferu dopunjuje i pas Crni.
Kada Kata upoznaje zanimljivog dječaka, svog vršnjaka, njezina najbolja prijateljica Nataly, koja je gotovo uvijek sama kod kuće, počinje se preko Facebooka dopisivati s Tommy Boyem, mladićem puno starijim od sebe. Ne obazire se na Katina upozorenja da bi trebala biti oprezna u komunikaciji s nepoznatim osobama i držati se svojih vršnjaka te se lakovjerno upušta s njim u vezu.
Osim što problematizira sveprisutnost Facebooka u životu djece, roman govori o pritisku potrošačkog društva na mlade, o medijskom senzacionalizmu, prvim ljubavima, prijateljstvu, bratskim odnosima i obiteljima u kojima su se istinske vrijednosti zaboravile. Na poseban način roman otvara pitanja o novim tehnologijama, načinima komuniciranja i društvenim mrežama u čijem se korištenju skrivaju mnoge dobrobiti, ali i rizici koji vrebaju na djecu, osobito onu bez nadzora.
Božidar Prosenjak

Živimo u svijetu nove komunikacije. Mladi ljudi danas više ne vode intimne dnevnike, vrlo brižno skrivene od nepozvanih radoznalaca, ne pišu ljubavna pisma. Štoviše, intimno postaje, mora postati – javno, privatnost u ovom globalizmu postaje opća pa na stranicama ove knjige jedna od junakinja izjavljuje: – Dnevnik? Pa tko još danas piše dnevnik? Piši blog pa da svi znaju o čemu razmišljaš i što ti se događa. To pitanje tematizira autorica Jasminka Tihi-Stepanić tekstom koji joj je spisateljski prvijenac. Ali, ustvrdimo odmah – tekstom koji je pogodak u sridu! Već je naslov (…) problemski formuliran (…) K tomu, pitanje ne upućuje zrela osoba ili srednjoškolac nego osnovnoškolka, a to opet znači da je fejsbukovština probila sve dobne granice, postala je opća pojava, potisnuvši mnoge oblike tradicionalne komunikacije. Činjenica bi zvučala informacijski kad ne bi iza takvoga tipa komunikacije vrebale mnoge opasnosti kojih mladi korisnici, tek na pragu adolescencije, najčešće nisu svjesni (…)
Stjepan Hranjec