IGOR RONČEVIĆ, SLIKE 1976.–2008.

IGOR RONČEVIĆ (1951) posljednjih se desetljeća potvrdio kao jedan od najagilnijih i najbeskromisnijih slikara na hrvatskoj likovnoj sceni. Rončevićev bogat i raznovrstan slikarski opus do sada nije bio sustavnije povijesno-kritički obrađen.Opsežna monografija (220 stranica s više od 200 reprodukcija), donosi kritičke studije Antuna Maračića i Eveline Turković, dugogodišnjih pratitelja i dobrih poznavatelja njegova rada, koji na primjerima umjetnikovih stilskih i tematskih cjelina ocrtavaju mjesto i važnost Rončevićeva slikarstva u širem kontekstu naše suvremene likovne umjetnosti, te analiziraju glavne slikareve preokupacije i izražajna sredstva. Fotografiju potpisuje Darko Bavoljak, knjigu je grafički oblikovao Boris Greiner, prijevod na engleski Graham McMaster.

O umjetniku: Odlučimo li se upotrijebiti frazu, s napomenom da je želimo privesti njezinom nepotrošenom, neispražnjenom i nebanaliziranom značenju, rekli bismo: Igor Rončević rođeni je slikar. Ideja rođenog slikara uključuje, dakako, značajnu ulogu čulnog, uživalačkog, sa svijetom erotično prožimajućeg. Kako sve te komponente Igor u sebi posjeduje u neodoljivom obliku i količini njegova je opcija ostala slikarstvo u svojoj par excellence tipičnosti. Upravo velika Rončevićeva znatiželja (…) rezultirala eksperimentima i čestim hrabrim promjenama u izrazu, i to baš u trenucima postizanja dometa koji bi drugi možda pokušali konzervirati kao rano zarađeni vlastiti trade mark. (…) Na taj način Rončević ne samo da dosljedno o(p)staje u zaštitnoj prostranoj sferi svoje magične neodredivosti, nego, iako se služi klasičnim slikarskim medijem, vizualno i asocijativno komunicira s najsuvremenijim plastičkim uobličenjima i sadržajima. I zato, kad govorimo o djelu ovog slikara, govorimo o umjetnosti poželjnog stupnja vitaliteta.
Iz teksta Antuna Maračića: Slikarstvo produktivne nedoumice

(…) Slika je izjednačena s procesom, a ne sa stanjem. A proces rastakanja znaka koji je počeo u ciklusu Trag ruke pokrenuo je i daljnje raslojavanje slikareva interesa na nekoliko drugih, tijekom prijašnjih godina tek načetih, formalnih problema. Rončević nastavlja u slikarskom mediju razmišljati o slikarstvu. Vlastito slikarsko iskustvo generirat će pomake. Ono što se u jednom ciklusu pojavilo kao sporedan učinak, postat će središnja tema drugoga. (…) Prijeđeni put, od fizičke činjenice, preko njezina prikaza do autonomije slikarske geste, upisan je tako na jedno jedino platno. A, upravo isticanje te vremenitosti slike, plodno je tlo Rončevićeva slikarstva. (…)
Konceptualizacijom se ne negira primarna slikarska priroda njegova rada, a senzibilizirano proživljavanje slikarskoga čina stalan je poticaj za njegovo daljnje istraživanje. Takvim uživljavanjem i istodobnim zadržavanjem svojevrsne racionalne distance Rončević napinje zadanosti slikarskoga medija do krajnjih granica. Istraživanje mogućnosti i o