Oni su težili spoznaji Boga, znanosti o stvarnostima, gnozi stvari koje jesu; mudrost im je bila cilj; svete stvari života predmet njihova istraživanja. Mnogim su ih imenima nazivali oni koji su ih naposljetku istjerali iz njihovih skrivenih utočišta kako bi ismijavali njihova nastojanja i anatemizirali njihova učenja, a jedno od imena kojima su se nazivali običaj je odabrao da bude njihov današnji opći naziv. Sada se u crkvenoj povijesti općenito spominju kao gnostici, oni čiji je cilj gnoza – ako je doista to pravo značenje; jer jedan od najranijih postojećih tekstova izričito tvrdi da gnoza nije kraj – ona je početak puta, a kraj je Bog – pa bi gnostici bili oni koji su se služili gnozom kao sredstvom za kretanje na Put do Boga.

Od obraćenika se zahtijevalo da prodaju svoju imovinu i daruju je sirotinji, jer smatrali su da gomilanje bogatstva šteti duhovnom životu. Ne samo da su eseni prezirali bogatstvo nego su i živjeli životom samonametnutog siromaštva. Ljubav prema bratstvu i prema susjedu bila je duša esenskog života i osnova sveg djelovanja; a ovo obilježje njihove discipline izazivalo je sveopće divljenje. Članovi su živjeli zajedno kao u obitelji, sve su im stvari bile zajedničke, i imenovali bi upravitelja koji će upravljati zajedničkom imovinom. Kada bi putovali, konačili bi kod braće koju nikada prije nisu vidjeli, kao da su im najstariji i najbliži prijatelji; tako sa sobom nisu ništa nosili na put. Svi su članovi bili na istoj razini, a vlast jednog nad drugim bila je zabranjena. Konačno, cilj esena bio je biti ponizan i skrušena duha, odbacivati sve grešne strasti, biti čista srca, mrziti zlo, ali zločinca vratiti na pravi put, i biti milosrdan prema svim ljudima.”