Intenzivno putovanje u mračne dijelove Tokija, na kojemu kontroverzna autorica izokreće uvriježeno mišljenje o japanskoj kulturi

Japanska autorica Hitomi Kanehara (1983.) roman Zmije i naušnice napisala je s dvadeset dvije godine i njime osvojila prestižnu japansku književnu nagradu Akutagawa. Kaneharin prvijenac eksplicitno prikazuje jednu novu generaciju japanskih tinejdžera, svijet besciljnosti, seksa, samoozljeđivanja. Roman je u Japanu prodan u više od milijun primjeraka, a posebno ga je promovirao Ryu Murakami, enfant terrible japanske književnosti, koji i sam u svojim djelima prikazuje one s dna, izopćene, izopačene.

Tri godine poslije, Kanehara, sada već prepoznata u svijetu, objavljuje Autofikciju. Ovaj roman svojevrstan je autobiografski zapis, no pitanje je koliko možemo vjerovati pripovjedačici Rin, uspješnoj spisateljici, tek udanoj i ludo zaljubljenoj mladoj ženi. Ubrzo uviđamo da Rin obuzimaju paranoične misli, a izraz „ludo zaljubljena“ poprima zlokobno značenje. U četiri poglavlja knjige vraćamo se u Rininu traumatičnu prošlost i otkrivamo detalje o šokantnom odrastanju i seksualnom buđenju ove emocionalno nestabilne žene.

Autofikcija daje uvid u um hipertjeskobnog pojedinca, ali i u isprazan život, stavove i percepciju  jedne tokijske supkulture opsjednute techno partyjima, automatima za igre na sreću i seksom. Na internetskim portalima objavljeni su brojni komentari o Kanehari i njezinu pisanju. Ona je doista kontroverzna spisateljica – jedni njezine romane proglašavaju psihotičnim piskaranjem i besmislicama, drugi je nazivaju novim, zapanjujućim glasom japanske književnosti. Autofikcija je uznemirujuća knjiga, neki bi rekli luda ili bizarna. Ali, definitivno, knjiga koja nam ne izlazi iz misli – sviđala nam se ili ne.