A je li netko pitao učenike?

Knjigu su napisali i ilustrirali učenici viših razreda osnovne škole. Nastala je kao dio programa Učimo učiti u kojem djeca i mladi razvijaju vještine potrebne za kvalitetno i samostalno učenje.

Prvog dana programa polaznicima je rečeno da učenje, osim što je izrazito logično, pruža i osjećaj sreće. Uslijedio je jedan kolektivni skeptični pogled. Kroz tjedne programa sumnjičavi je pogled polaznika postajao sve povjerljiviji. Kako bi do kraja otopili led, voditelji programa predložili su im zajednički projekt: pisanje vlastitog priručnika o učenju!

Ti, isprva skeptični učenici viših razreda osnovne škole napisali su tekst, nacrtali ilustracije, grafički dizajnirali i lektorirali knjigu! Nakon početnog oklijevanja i gledanja u prazno, najedanput im je krenulo: sjedili su za računalima, tipkali su, brisali, nadopunjavali, ljutili se, veselili, bili nezadovoljni nekom rečenicom, zadovoljni nekom drugom, raspravljali, nabacivali se idejama, ilustratorice su crtale, osmišljavale, lektorica je dijelila packe… Radeći, otkrivali su puno o svojim sposobnostima, pronalazili motivaciju i uočavali ljepotu učenja i rada. Ukratko, stvarali su, i to samostalno. A to im je pružilo osjećaj zadovoljstva. Na neki ih je način učenje (i to učenje o učenju!) usrećilo…

Misija uspjela.

Knjiga je namijenjena učenicima viših razreda osnovne škole kao priručnik o učenju koji im je zbog načina pisanja bliži, zanimljiviji i razumljiviji, zatim nastavnicima i stručnjacima u obrazovanju kao literatura koja pruža uvid u dječju perspektivu i njihov pogled na učenje i obrazovanje, što im može pomoći u koncipiranju nastave i načina poučavanja, te naravno i roditeljima kako bi mogli pomoći svojoj djeci u učenju.